"Da nam je netko prije treće utakmice nudio četiri boda, objeručke bismo ih prihvatili", kao da smo sami sebe uvjeravali nakon remija protiv Italije. Samo remija? Slaven Bilić malo je "iskočio iz tračnica" na konferenciji za medije dan nakon utakmice s Italijom, ali neke stvari kod nas uistinu nisu normalne...
"Zar bih se ja trebao ispričavati zbog toga što Hrvatska nije pobijedila Italiju", gotovo da je zavapio Slaven Bilić dan nakon remija protiv "nove Italije" Cesarea Prandellija u Poznanu.
Ne, nije to izgledalo nimalo dramatično, nije Bilić ni "poludio", ni "izgubio kontrolu", ni "puknuo", Bilić je samo izrekao pitanje koje se nameće svakom normalnom navijaču hrvatske nogometne reprezentacije nakon relativno "slabe" reakcije na remi s Italijom u drugom kolu Europskog prvenstva.
Hrvatska je razočarana remijem s Italijom. Nije to to. Kako smo si dozvolili 45 minuta onako loše igre? Jer na terenu je samo Hrvatska, onaj drugi nije se spremao, nema kvalitetu, nema ambicije, nije mjesecima snimao slabe točke hrvatske momčadi i pripremio se kako ih iskoristiti. Sramota je da nam jedna Italija može stvoriti nekoliko šansi i zabiti jedan gol. Iz slobodnog udarca.
Čudan smo, stvarno čudan narod.
Teško mi je i pomisliti što bi se događalo i kakvi bi komentari bili da Mario Mandžukić nije pogodio za izjednačenje. Da je Italija dobila i preskočila Hrvatsku, da u posljednjem kolu Hrvatska pod svaku cijenu mora pobijediti Španjolsku.
A ne mora. Čak može i izgubiti, a proći.
Nakon utakmice u press-centru poznanskog stadiona inozemni novinari čestitaju, pričaju o "snažnoj Hrvatskoj", šalju tekstove u kojima dominira impozantan podatak da ni nakon 20 godina samostalnosti Italija nije pobijedila Hrvatsku. Talijanski novinari se mrgode, pokušavaju "brainstormati" zašto je Prandellijevu momčad Hrvatska nadtrčala i fizički "iscijedila", guraju Hrvatsku u poziciju favorita za prolaz dalje bez obzira što u zadnjem kolu mi igramo sa svjetskim prvacima, a oni s momčadi koja je ubilježila dva uvjerljiva poraza.
I onda se čudimo kad Bilić malo podigne glas?
Nisu ni Španjolci u prvom kolu bili dominantni Talijanima, nisu ih pobijedili, pa se svejedno u Španjolskoj nije "plakalo" zbog toga. A oni su svjetski prvaci. Španjolci, svjetski prvaci, su zadovoljni bodom protiv Italije. A Hrvati - nisu.
Radi se o poštovanju. Protivnika, ali još više sebe. A mi niti poštujemo protivnika, niti poštujemo sebe.
Jer da poštujemo protivnika, ne bismo se ponašali kao da na travnjaku postoji samo jedna momčad i kao da loši periodi hrvatske igre tijekom utakmica imaju isključivo veze s time koliko je Hrvatska loša, a nema nikakve veze s tim da ne igramo protiv reprezentacija vrtića, nego najboljih igrača Irske, Italije ili tko god stajao na suprotnoj strani.
Da poštujemo sebe, ne bi nam danima glavne priče bile četiri krapinske sise, dramatiziranje oko toga hoće li hrvatska delegacija posjetiti ovo ili ono spomen-obilježje, "tenis" s Talijanima oko namještanja, "huliganizacija" 14.900 sjajnih hrvatskih navijača na utakmici protiv Italije zbog stotinjak budala ili štogod "crno" ili "žuto" sutra bilo "aktualno".
Da poštujemo jednu od rijetkih dobrih stvari u hrvatskom sportu, a to hrvatska nogometna reprezentacija uistinu jest, najvažnija bi nam trebala biti činjenica da imamo četiri boda iz dvije utakmice. Da igramo dobro, čvrsto, da u 180 minuta nismo primili gol iz igre, a zabili smo četiri. Da je Hrvatska i na ovom natjecanju uz bok najvećima.
Da nam nogometni svijet "skida kapu" zbog toga što Hrvatska danas više nije samo "skup dobrih tehničara", nego momčad koja trči, radi, melje svih 90 minuta. Momčad kojoj jedna Italija priznaje da je fizički dominantnija od nje.
I da usprkos svemu tome imamo dojam kako još uvijek možemo biti bolji. Da ova momčad još uvijek nije odigrala svoju "utakmicu generacije". Na koncu bilo kakve priče najljepše je kad znaš da si dao svoj maksimum - a nakon toga što bude. Nikome se u hrvatskom dresu u dvije poznanske utakmice ne može prigovoriti da je kalkulirao, da je povukao nogu, da je tankirao. Da nije želio.
Valjda je u ovom pljuvačkom društvu preživjelo i ponešto onih kojima je to važnije i vrjednije od vječne potrage za dlakom u jajetu.
Bernard Jurisic - Sportnet