iz slobodne dalmacije
NAŠA DICA
Jurica Pavičić: Konačno se radujem Hajdukovu ljetu
U proteklih desetak godina kalendarska se godina Hajdukovih navijača mjerila po jednostavnom i uvijek istom kalendaru. Po tom kalendaru godina hajdukovaca počinjala je nekako otprilike u ovo vrijeme: koncem lipnja ili početkom srpnja, Hajduk bi otišao na priprema u neku ubavu austrijsku varoš, Bad - Ovaj ili Onaj, odakle bi stizale vijesti o letećim pojačanjima i novim taktičkim zamislima.
Onda bi - negdje u srpnju - Hajduk odigrao europsko pretkolo i uz mnogo muke izbacio neke amatere. Potom bi početkom kolovoza stiglo drugo kolo u kojem bi „bili“ izvukli i potom ispali od neke čestite, pristojno vođene, jeftine i radine momčadi iz Slovačke, Mađarske, Bugarske. Onda bi u rujnu krenulo prvenstvo.
Potom bi polovicom rujna Hajduk naredao prve remije i fasovao prvi gostujući poraz u Vinkovcima, Osijeku, Karlovcu. A onda bi - već s ne malim zaostatkom - oko listopada Hajduk izgubio derbi i suočio se s neumitnom spoznajom da će i ove sezone Hajduk biti drugi, a Dinamo prvi. U tom trenutku – negdje u listopadu ili najdalje studenom – godina je za hajdukovca bila gotova, a ono što je slijedilo bila je tek duga hibernacija, dugi period praznog ne-vremena do idućeg srpnja i idućih priprema u Bad - Kako - Se - Zove.
Za hajdukovca, nogometna godina traje tri i pol mjeseca i sastoji se od uvijek istog ponižavajućeg slijeda razočaranja. Tako je to već desetak godina, i ništa što se u Poljudu događalo nije to moglo promijeniti: ni smjene uprava, ni strateški ulagači, ni pojačanja od 400 tisuća eura po sezoni, ni bugarski i furlanski treneri, ni posuđeni Brazilci, ni milijuni koje je Sanader izmuzao od onih koji su se opernatili na autoputovima.
Što god si poduzeo, kako god okrenuo, imao više ili manje para, nisi mogao probiti kompaktni granit nogometne mafije, magičnu kombinaciju Bandićevih metropolitanskih milijuna, Širićevih sudaca i Mamićevih spletki, uz papinski blagoslov „velikog patriota“ Vlatka Markovića.
Opet kao lani, ali...
I ove godine – kako se čini – kalendar će hajdukovaca biti uobičajeno kratak. I ove godine, kao uvijek u ovo doba, „bijeli“ su otišli na pripreme u Bad - Kako - Se - Već - Zove. I ove će godine uz teške muke izbaciti u pretkolu ekipu iz Latvije.
I ove će godine u idućem kolu peškati nekog jačeg, te po svemu sudeći ispasti početkom kolovoza. I ove godine Hajduk će u ligi tijekom rujna naredati par remija, pa izgubiti negdje u Slavoniji. I ove će godine zaostajati za Dinamom već u rujnu, a onda u nekom trenutku izgubiti derbi i shvatiti da će opet biti drugi, kao uvijek. U hajdukovskom jednostavnom svemiru sve je, ukratko, kao u Bregovićevoj baladi: iste lipe cvatu, sve je isto ko i lani.
Samo s jednom velikom razlikom. Jer, ove godine nema više ni posuđenih Brazilaca, ni skupih pojačanja, ni inozemnih trenera, ni Sanadera ni milijuna oljuštenih s vijadukata i tunela. Ove godine, Hajduk u svoje redovno ljetno poniženje kreće skromno, s ekipom golobradih juniora i bosanskohercegovačkih nada, s prvom momčadi koja (po izračunu koji sam negdje pročitao) košta bruto četrdeset tisuća eura mjesečno, što je nekad dobivao razvikaniji stoper.
I upravo zato - ove se godine Hajdukovoj sezoni veselim kao ni jednoj još od sredine devedesetih. Kao netko tko zadnjih godina na utakmice odlazi rijetko i s mučninom u drobu, ove sam godine odlučio odlaziti baš na svaku, i spreman sam s trpeljivim stoicizmom izdržati Hajdukovo redovno ljetno poniženje.
Jer, ovaj Hajduk, Hajduk kakav ćemo ovo ljeto gledati, Hajduk je sveden na svoju mjeru, na mjeru svojega grada, svoje zajednice i regije. A to je jedini Hajduk kakav može biti i kakav može opstati, i jedini kakav me zanima. U cijeloj kakofoniji recentnih mišljenja i vike oko usuda i budućnosti Hajduka upamtio sam jednu od rijetkih pametnih rečenica, a nju je izgovorio predsjednik NO Hajduka Josip Paladino.
Rekao je kako Hajduk niti može biti, niti će ikad biti Barcelona, Manchester City ili Šahtar, ali može i mora biti kao Rosenborg ili Heerenveen – pošteni, štedljivi sjevernjački klub koji s malo novca stvara i prostire se koliko može.
Istina, s tim računovodstvom kruva i vode Hajduk ne može konkurirati Mamićevu pijanom balu. S takvom računicom, njegovi su rivali i njegova mjera Split, Osijek i Rijeka. S tom računicom, on će jednom možda biti treći, ili četvrti, ili će ipak kao i uvijek biti drugi. Ali, dalje od drugog Hajduk nije mogao ni kad mu je budžet bio pet puta veći, a ta skupa druga mjesta, taj kapric licitiranja s maksimirskim nogometnim Versaillesom skupo je plaćao klub, skupo su plaćali njegovi dužnici (Šibenik!), a skupo će ga plaćati i lokalna zajednica sad kad je Hajduku podmetnula leđa kao jamac za kredit.
Ako je tako, zašto ne biti drugi za malo, umjesto drugi za puno novca? Zašto ne biti jednom i treći, četvrti, ali se mjeriti s onima koji su tvoja mjera?
Svi kao Heerenveen
U međuvremenu, vrijeme će prolaziti. Hajduk će možda opet početi proizvoditi igrače i možda će proizvodeći igrače uspostaviti održivu, skromnu ekonomiku jednog beneluškog ili skandinavskog ligaša. Možda će ih proizvoditi toliko i toliko dobrih, da jednom poput Viktorije Plzen ili Brage nabode favorita, dočeka europski prosinac, doživi svojih petnaest minuta slave.
To se možda dogodi, a možda ne. No, postoji nešto što će se sigurno dogoditi.
Sigurno će se dogoditi da će vrlo uskoro puknuti mamićevsko - markovićevski balon. Možda ga neće puknuti velikan riječi i liliputanac djela Željko Jovanović (a neće).
Možda neće ni USKOK. Ali – puknut će prije ili poslije i zbog istih razloga kao i u Splitu, jer je Zemlja Dembelija prošla, jer više nema i neće biti para, i jer ni jedna vlast u Zagrebu nakon Bandićeva odlaska neće trpati lopatom novce u stroj kojem s jedne strane ulaze budžetski milijuni, a s druge izlaze Mamićeve jahte i neboderi.
U tom trenutku, kad više - ne - tako bogati Zagreb bude birao između Mamića i tramvaja, izabrat će tramvaje i taj će balon puknuti. A kad pukne, svi ćemo se svesti na istu mjeru, svi ćemo biti Heerenveen.
I to je trenutak kad će hrvatski nogomet i hrvatska liga opet imati smisla.
JURICA PAVIČIĆ