Navikne se magarac na batine...
Piše: Bernard Jurišić
utorak, 06.09.2011. 15:00
Nekoliko tjedana prije debakla hrvatske košarkaške reprezentacije, predsjednik HKS-a Danko Radić dobio je novi mandat. Jednoglasno. Josip Vranković bit će glavni "Pedro" nakon Litve, iza njegovih leđa skrit će se i igrači i oni koji su ga izabrali i svi oni koji rade u hrvatskoj košarci, a misle samo o svojoj guzici. Mi bismo u London, a nismo sposobni prevaliti ni put od Alytusa do Vilniusa...
Mrzim generaliziranje. Nije svih 12 igrača jednako, niti mogu svi na isti način pogledati javnosti u oči. I mrzim kad se netko sprda s ljudima poput Marka Popovića, koji u svakom trenutku, u svakoj utakmici, u svakom napadu ostavljaju svoje srce na terenu. Možda ne pogode uvijek, možda ih netko probije, možda bace loptu u bunar, ali vidiš da izgaraju, da im nije svejedno. "Pop" je jedan od onih koji uvijek, nakon bilo kakvog rezultata, može svakog pogledati u oči.
Među igračima koje je Vranković vodio u Litvu svakako ima igrača koji ne spadaju u 12 najboljih hrvatskih košarkaša. Treba se upitati zašto to mi svoje komparativne prednosti, a jedna od njih je mogućnost da Tomić i Barać igraju čak i u tandemu, proglašavamo manama i bježimo od njih kao vrag od tamjana? U Srbiji i Crnoj Gori 2005. Vujčić i Kasun u tandemu su radili čuda. Četiri godine kasnije u Poljskoj, ni sekunde nisu proveli zajedno na parketu jer odjednom "nisu kompatibilni". Zar stvarno Tomić i Barać, "četvorke u tijelu petice" ni jednom nisu mogli odigrati neki "specijal" u tandemu? Što, da ne bismo možda zato izgubili od Makedonije ili BiH?
Više od pola igrača naše reprezentacije izgledalo je nezainteresirano, demoralizirano, beskrvno. Kad najbolji igrač javno kaže "Igrali smo bez srca. Nedostajalo nam je volje i motivacije.", onda više ni jedna sveta voda svijeta ne može oprati te igrače od odgovornosti za ono što se dogodilo. Ne valja izbornik, ne valja savez, ne valjaju lopte, ne valja parket, ne valjaju navijačice, ne valja Sanader? U redu, sve stoji. Ali baci se na glavu brate, pokaži da ti je stalo, pokaži da si dao sve od sebe, pa ako nije išlo - nije išlo. Ali ovako se postaviti, ovako izgledati, ovako gubiti znači sramotiti. I sebe i ono što predstavljaš.
Josip Vranković prerano je dobio reprezentaciju u ruke. Jednostavno za nju još nije bio spreman i ovo što se dogodilo u dvije godine njegovog izbornikovanja zauvijek će mu obilježiti karijeru i dugo će mu trebati da se oporavi i da ljudi zaborave. Radio je pogreške u selekciji, ovakvu momčad "bez muda" ostavio je bez srčanog dvojca Banić - Lončar, koji su imali sjajne sezone u svojim klubovima i sigurno se ne bi po parketu vukli kao splačine.
Nije imao hrabrosti umjesto nekih koji ionako nisu imali ni minutažu, ni posebno važne zadatke, povesti klince poput Katića i Šarića, makar da samo gledaju s klupe. Makar bismo mu danas mogli i zahvaliti za to, jer bi klinci s ovom momčadi očito malo dobroga naučili. Radio je Joke i taktičke i tehničke pogreške, momčad mu je izgledala bezglavo, napadi bezidejni, obrana bez energije - malo je toga tu štimalo. Dobrom čovjeku koji je kao igrač uvijek ginuo i za klub i za reprezentaciju i uvijek s terena odlazio "krvavih koljena", momčad je izgledala poput miševa, a igrala poput muha otkinutih glava.
Međutim, uz sve navedeno, pogrešno je i nepošteno sve ono što hrvatsku košarku tišti i guši, a čega je ovaj debakl samo prirodan slijed, slomiti preko leđa Josipa Vrankovića. Hrvatska košarka ne smrdi ni od, ni zbog Joke Vrankovića. Nije naša seniorska košarka "u banani", nego naša košarka općenito.
Pisao sam već ovog ljeta o sustavnom stvaranju gubitnika u našoj košarci i nemam se potrebe ponavljati. Ovo sa seniorima samo je logičan slijed "nesustavnog sustava" jednog potpuno devastiranog sporta, za čije srozavanje nitko ne preuzima odgovornost.
Nakon debakla u Litvi prvi čovjek HKS-a Danko Radić kaže kako "on ne snosi nikakvu odgovornost za rezultat na Europskom prvenstvu", a u produžetku rečenice kaže kako se "s njim na čelu Hrvatska plasirala na Svjetsko prvenstvo i Olimpijske igre". Dakle, predsjednik saveza nije kriv za poraze, ali je itekako zaslužan za pobjede. Ako ćemo plasman od 9. do 16. mjesta u Turskoj ili od 5. do 8. mjesta u Pekingu uopće držati uspjehom. Hm, gdje li smo već čuli taj "nema nikih problema" predsjednički sustav?
Tko je, međutim, zaslužan ili odgovoran za potpunu devastaciju nacionalnih natjecanja, razaranje gotovo svih uglednih klubova, gušenje svih proizvodnih centara i povijesnih košarkaških sredina, ispadanja mladih reprezentacija u B divizije, najgore plasmane seniorske reprezentacije u povijesti, činjenicu da od Ukića nemamo igrača za NBA? Ne, predsjednik odgovara samo za plasmane na Svjetsko prvenstvo i Olimpijske igre. Za ostalo nema nikih problema. Javnost potpisuje peticije, odgovorni odmahuju rukom. Radić je upravo dobio novi četverogodišnji mandat i to jednoglasno. Kvragu, kao da u hrvatskoj košarci ima ikih problema?
Stručni savjet će odabrati novog izbornika. Koji stručni savjet? Tko u tom stručnom savjetu sjedi? Koji su to veliki mislioci hrvatske košarke, koji su nas doveli do ovdje gdje smo danas? Dajte da ih vidimo i da analiziramo svi zajedno njihovu stručnost, reference i rezultate. I da ih pozovemo na odgovornost. Mora to biti neka moćna i ugledna družina, kad u njoj nema mjesta ni za Skansija, ni za Novosela, ni za Kukoča, ni za Rađu, ni za Giergiju, ni za Cvjetićanina, ni za Stojka Vrankovića, ni za mnoge druge čije ime i prezime "zunzi" na svim svjetskim košarkaškim meridijanima. Za njih u hrvatskoj košarci nema mjesta, jer su, eto, bili igrači i treneri, a ne suci.
A suci su u hrvatskoj košarci posebno zanimljiva kasta. Svemogući i multipotentni, hrvatski suci sposobni su biti i predsjednici saveza i šefovi marketinga i šefovi struke i šefovi županijskih saveza i prodavači igrača i povjerenici natjecanja i kolumnisti i kolporteri savezovog časopisa i zastupnici igrača i košarkaških proizvoda i stručni svjetnici i šefovi saveznih delegacija i još sto drugih funkcija koje u hrvatskoj košarci obnašaju. S obzirom na to koliko su ti ljudi očito pametniji, inteligentniji i sposobniji od svih drugih "struka" i koliki utjecaj imaju u hrvatskoj košarci, strahovito me čudi kako to još po Hrvatskoj nisu niknuli kampovi za mlade košarkaške suce? "Želite da vaše dijete bude multipotentno? Dijete koje kad odraste može birati što će biti? Koje će imati siguran posao, sigurnu plaću i sigurnu budućnost? Ne čekajte ni časa! Upišite ga u kamp za mlade suce!"
Zaj*bavam se? A što mi drugo preostaje? Srce mi puca od onoga gdje su loši i nestručni ljudi doveli nekoć najtrofejniji i najponosniji hrvatski sport. Stari ljudi u Dalmaciji kažu "navikne se magarac na batine". Pa tako i svi mi magarci koji držimo da u hrvatskom sportu trebaju raditi moralni, stručni i odgovorni ljudi koji će raditi i odgovarati javnosti za boljitak sporta, a ne svoj privatni interes, sve bezosjećajnije i sve tuplje trpimo sve te puste šamare koje nam tako bahato i bezobrazno lijepe oni za koje nema nikih problema. Što uopće možemo napraviti? I što mislite da će se nakon (n)ove blamaže u hrvatskoj košarci promijeniti? Osim izbornika...
