Ken Parker SR 17: Duga, krvava staza (KP SA 6, KP LIB 17, KP LMS 493)
Scenarij: Giancarlo Berardi
Crtež: Renzo Calegari i Giorgio Trevisan
Naslovnica: Ivo Milazzo
Kratki sadržaj:Nakon što je dvoje odbjegle apaške djece umrlo u izoliranom gradiću, ubojstva se počinju redati. Cijelo naselje je taoc tajanstvenog ubojice, a Ken, koji se tu našao tragom te nesretne djece, pretpostavlja da bi ubojstva mogla biti osveta za smrt te djece.
Zanimljivosti: 
- Glavno mjesto radnje je grad Leadville u Coloradu. Taj gradić danas broji manje od 3000 stanovnika, ali krajem 19. stoljeća je, zahvaljujući rudnicima srebra bio drugi najveći grad (iza Denvera) u Coloradu. Iako je to područje bilo već od ranije naseljeno zbog potrage za zlatom, tragom naslaga srebra, 1877. osnovan je Leadville (što bi trebalo odgovarati vremenu radnje u serijalu), da bi već 1880. grad imao 45 km ulica, 5 crkava, 3 bolnice, 6 banaka i školu za 1100 učenika. Leadville se nalazi relativno blizu poznatog skijališta Aspen, na visini od 3094 metra, po čemu je grad na najvišoj nadmorskoj visini u SAD-u, a poznat je i po tome što je Doc Holliday u njemu obnašao zadnju službu kao predstavnik zakona. U priči se navodi da u mjestu živi 52 stanovnika. Jedina nekonzistentnost je da se u stripu navodi da se grad nalazi u okrugu Springfield koji ne postoji.
- Središnja radnja priče se odvija u lipnju. To saznajemo kad Ken počne razmišljati o geološkoj ekspediciji na Stjenjak u Novom Meksiku, koja se odvijala 4 mjeseca ranije - u veljači.
- Apaški rezervat San Carlos u južnoj Arizoni je osnovan 1872. godine i sada ima 1250 stanovnika.
- Prvih 20 stranica je nacrtao Renzo Calegari, a ostatak stripa Giorgio Trevisan.
- Renzo Calegari je sukreator slavnog serijala Priče s Divljeg zapada zajedno s Ginom D`Antonijem. Kasnije je crtao još nekoliko epizoda Karabina Slima, a 1977. zajedno s Milazzom crta Berardijevu strip seriju "Welcome to Springville". Oduševljeni njegovim crtežom Berardi i Milazzo ga pozivaju da crta Ken Parkera, od čega odustaje nakon nacrtanih dvadeset stranica ove epizode. Kasnije se još dva puta vratio u Bonelli; prvi put da bi nacrtao strip za Tex almanah 1994: Balada u Zekeu Colteru i 2004. u jednoj dvodijelnoj Mister No epizodi: SR 345/346: Priča o vojniku.
- Ova epizoda je originalno izašla u studenom 1978.
Recenzija:Priča počinje prologom u južnoj Arizoni gdje saznajemo da Ken traga za dvoje apaške djece. Kako i zašto - ne znamo! Tu sam se pitao što je s onom pričom koju je Ken pričao u prethodnoj epizodi o geološkoj ekspediciji na Stjenjak, koju bi trebao voditi za vojsku? Pomislio sam da je Berardi na to zaboravio, kao što se često zna desiti u drugim serijalima. Sreća, pa nije, a odgovor dobivamo kasnije u priči.
Nakon što je u prologu posjetio baku i djeda iz najstrašnijih bajki (čitaj horora), Kena trag vodi među najviše vrhove Novog Meksika i grad na najvišoj nadmorskoj visini u SAD-u. I to na kakav način! Pravi uvod u horor koji nas očekuje.
Usamljeno selo pod napadom brutalnog i nemilosrdnog ubojice. Panika se može osjetiti između aktera – pedeset dvoje stanovnika koji su zaglavili Bogu iza nogu i kojih je svakim danom, pa i satom sve manje, a ubojica je lukav i nepredvidljiv, baš kao i Berardi. Srećom, tu je svemogući, a opet realni Ken, koji zna malo više nego što na prvu odaje.
Odgovor što se desilo s dvoje nesretne djece i njihovu strašnu sudbinu smo dobili odmah nakon prologa, pa i mi možemo sumnjati u razloge brutalnih ubojstava, a retrospektivnim prisjećanjem na događaje koje je Ken doživio, baš prije same kulminacije priče, dobijemo i odgovor na druge upitnike koji čitatelja more od samog početka.
Istina, tu se malo razbio ritam, ali faktor iznenađenja mi je ipak bitniji.
Berardi je ovdje okušao retrospektivni način pripovijedanja i uspio me iznenaditi. Unatoč mojim kritikama na nepotrebnoj brutalnosti s kojom pojačava efekt same priče, pogotovo u slučajevima kad je priča slaba, moram mu priznati nepredvidljivost na najvišoj razini. Još kad ta nepredvidljivost ulazi u normalne, realne okvire, onda je to najveća vrijednost njegova pripovijedanja.
Nisu to međuljudski odnosi, karakterizacija likova, efektne scene, pametne kvazipolitičke poruke, "realna" surovost života na Divljem zapadu i slični elementi koji se veličaju u ovom serijalu. U svim ostalim elementima zna pogoditi, ali i promašiti, a ova nepredvidljivost, konstantna promjena mjesta radnje, pa čak i žanra je ono na čemu od mene dobiva najveće poene.
Teško je uopće predvidjeti gdje će nas Berardi, skupa sa svojim Kenom, u sljedećoj priči odvesti i još nam to prikazati kao nešto savršeno realno i moguće.
Nema što, tu je neprikosnoven majstor i moram priznati da baš uživam u tome.
Svakoj budali njegovo veselje, stara je narodna!
Nego, imam ja još jedno veselje, možda čak i veće od ovog prvog. To veselje se lako može dokučiti kratkim pregledom zanimljivosti u mojim recenzijama. Ipak nisam Berardi da sada nekoga iznenadim! ;-)
Povijesna i geografska vjerodostojnost je ono što iznimno cijenim kod stripa. Dok pišem recenzije naveliko istražim sve takve podatke koje je scenarist iznio u priči, a usput nevjerojatno mnogo naučim.
Znam, freak sam, ali to me posebno veseli i praktički me tjera na pisanje recenzija.
Još kad ustanovim da su svi podaci u priči većinom točni, pogotovo kad je priča kompleksna kao ova, veselju nema kraja. S obzirom na dostupnost informacija u vrijeme kad je ovaj strip izašao, moram izraziti strahopoštovanje prema Berardijevoj preciznosti i temeljitosti. Naklon do poda na tome, majstore!
Još nisam niti spomenuo one sitne detalje i dosjetke koji izdižu njegove priče iznad mora sličnih. U ovoj mračnoj epizodi ima dosta takvih, takoreći sitnih predaha od strahota u priči.
Zgodne dosjetke kao: žensko komentiranje veličine alata neidentificiranog seoskog muškarca, varanje muža s doktorom dok ovaj čeka ispred vrata, razgovor šerifove žene s doktorom, kompletna interakcija između Kena i učiteljice s zgodnim sudjelovanjem nesretne čimpanze, pa razgovor između dva vojnika prilikom ekspedicije na Stjenjak...
Sigurno sam još nešto zaboravio, ali i ovo je zadivljujuće puno zgodnih detalja za priču od samo 96 stranica. Još se treba imati na umu da je Berardi trebao i cijelu glavnu, poprilično kompleksnu priču ispričati na tako malom broju stranica.
Po pitanju osnovne priče ove epizode, mislim da je Berardi ideju dobio iz slijedeće povijesne epizode brutalnog Divljeg zapada:
Berardi nam sam kaže da su Tazini roditelji poginuli u masakru u rudarskom mjestu Santa Rita del Cobre (Novi Meksiko), masakru koji se stvarno dogodio 1837., kada je američki trgovac John Johnson namamio Apače na okupljanje, a sve je rezultiralo masakrom i prodajom njihovih skalpova Meksikancima. Stvarna sudbina Santa Rite nakon tog događaja je možda bila taj okidač Berardiju da napiše ovu priču. Naime, osveta Apača je bila strašna. Nakon što su pobili 22 trapera i uništili opskrbu rudnika oko kojeg se razvilo to mjesto, 300 - 400 stanovnika su pokušali spasiti glavu bijegom na jug, prema 150 milja udaljenom Janosu (Meksiko), ali su ih putem Apači skoro sve poubijali. Trebam ovdje još napomenuti da je cijelo to ogromno područje (današnji Novi Meksiko, Arizona, Kalifornija, kao i dijelovi okolnih država) sve do 1848. bilo pod meksičkom kontrolom. Berardi zato i kaže da je Tezina životna misija ubijati Meksikance!
Kao i inače, Berardi dijeli pouke i lekcije, nekad uspješno, a ponekad nelogično.
Berardi dopušta Kenu da kaže:
"Žao mi je, ali svejedno nije u pravu. Indijanci su najrafiniranije okrutnosti naučili od bijelaca!".
Vrlo politički korektno, ali dvojbeno s povijesnog gledišta. Bez obzira na to što su bijelci (govoreći o Apaču, točnije Meksikanci) izvršili pokolje i to ne samo na ratnicima, moramo također priznati da su i prije bijelog čovjeka, mučenja i uništenja neprijatelja bili sastavni dio kulture indijanskih plemena.
Puno je logičnija slijedeća Kenova rečenica koja otkriva svu suštinu ove priče:
"Što biste vi učinili da nađete svoju djecu mrtvu usred indijanskog sela?"
Ili ovaj razgovor između učiteljice Hanson i Kena, odnosno Kenova lekcija učiteljici:
Mana ove epizode je crtež koji dosta umanjuje ukupan dojam. Nije da je crtež loš, ali očigledna je razlika u stilu dva crtača koja su crtali ovu epizodu. Oba su mračna i atmosferična, pa stilom odgovaraju priči i serijalu u cijelosti. Calegari mi se čini bolji, ali teško mi je to sa sigurnošću kazati nakon samo prvih dvadeset stranica. Mislim da je bio idealan za ovu priču, jer mi se čini da ima baš onu potrebnu dozu jeze za ono što je kasnije u priči uslijedilo. Nadalje, Calegari mi bolje crta facijalne ekspresije, bolji je u dinamici, ali taj mračan stil s puno crne boje je najveća prednost u odnosu na Trevisana.
Trevisan također ima atmosferičan crtež i odlično odgovara ovakvoj temi. Mana mu je neuvjerljiv prikaz lica likova, koji su ponegdje dosta ukočeni. Crtež zna biti i pomalo nerazgovjetan, ali ovdje to pogoduje povećanju atmosfere priče, odnosno povećava osjećaj konfuzije koju je Berardi scenarijem htio prikazati.
Naslovnica prikazuje dolazak Kena u mjesto usred pustopoljine, baš kao u ovoj epizodi. Mogla je biti kakva atraktivnija tema, ali većinom su sve Milazzove naslovnice bez akcije, pa ni ova nije iznimka.
Zaključak:
Kada o nekoj priči možeš pisati satima, a da imaš osjećaj da još nisi napisao sve što si trebao i mogao, onda je to primjer jedne odlične i dobro ispričane priče. Za razliku od nekih ranijih, a posebno prethodne "
Nemilosrdni Butch", ovdje nema te neprimjerene upotrebe brutalnih scena. Sve je dozirano u idealnoj mjeri s okolnostima, a svi akteri su idealno okrakterizirani, bez ikakvih sumnji u realnost događaja i aktera u cjelini. Sve je lijepo zaokruženo.
Namjerno nisam išao u detaljno rasčlanjivanje, da bih i onima koji još ovu epizodu nisu pročitali sačuvao taj faktor iznenađenja koji sam i sam imao. Baš kao i Berardi na kraju, ostavio sam neke stvari otvorene, a čitatelji sami neka zamisle ili razbiju neke nedoumice uzimajući ovaj strip u ruke.
(priča: 8, scenarij: 10, crtež: 7, naslovnica: 7) - 82%Život je toliko zamršen da iz njega nitko ne izlazi živ!
