ZG LEX 289b/290/291a: Tonkino prokletstvo (SR 282b/283/284a, ZS 960/961/962)

Broj stranica: 216

Scenarij: Marcello Toninelli
Crtež: Michele Pepe
Naslovnice: Gallieno Ferri

Zanimljivost:
- Nakon pokojnih Mnogookog i Makuatija, Mohawci imaju novog vrača / šamana u ovoj epizodi, a ime mu je Sharam.

Kratki sadržaj:
Zaražen ugrizom strašne životinje s naslovnice, Zagorov krvni brat i poglavica Mohawka, počinje da se povremeno pretvara u isto takvo čudovište. Jedina nada za spas je odlazak na udaljeno brdo Mekel, gdje živi pustinjak i vrač Hogal, koji mu (navodno) može pomoći. Zagor i Tonka kreću na daleki put, a opasnost da se Tonka pretvori u bezumno čudovište raste svakog trenutka jer su intervali dok je Tonka normalan sve kraći, a kad čudovište prevlada duži, uz sve veću opasnost da čudovište trajno prevlada!

Komentar:
Uzbudljiva i napeta priča s podosta gluposti tako tipičnih za Tonninellija.
Zagor nije nepogrešiv, a njegov krvni brat Tonka doživljava psihički slom koji ga dovodi do pokušaja samoubojstva. U cijeloj toj silini vestern priča koje sam pročitao, još nisam naletio na Indijanca u pokušaju suicida, tako da je ovo definitivno novitet, čak i danas - trideset godina nakon izlaska ove priče. Za razliku od slomljenog i uništenog Sclavijevog Zagora dvije epizode ranije, ovdje je naš junak ponovno nesalomljiv, uporan i izdržljiv iznad svih ljudskih granica. Imponira da mu snagu za to daje odanost prema svom prijatelju u nevolji, svom krvnom bratu koji je zaražen strašnim prokletstvom / virusom samo nalik likantropiji. Umjesto u vuka, Tonka se pretvara u Sasquatcha / Bigfoota / Jetija, a imamo i elemente Dr. Jekylla i Mr. Hydea.
To bi više-manje bili dobri elementi ove epizode.
Loši elemeni su standardni za Tonninellija i Zagora: onesvješćivanje Zagora nakon što ga metak iz puške s razdaljine od nekoliko metara okrzne po sljepoočnici, sjeća grana tupom / zaobljenom Zagorovom sjekirom, lijane i imaginarne pustinje na sjeveru Amerike...
Ove dvije zadnje stavke su općeprihvaćene u Zagorovoj paralelnoj dimenziji, pa je obožavatelji Zagora ne uzimaju za manu.
Zbog takvih stvari, izuzevši Nolittine, Bosellijeve, Caponeove i Sclavijeve bisere, čak mi i podcjenjeni Mali rendžer izgleda ozbiljniji strip od Zagora.
Kasniji autori su pokušali ublažiti takve nebuloze, ali su znali i zabrazditi u drugom - megalomanskom i hiperrealističnom smjeru.



Pepe je, također, nezasluženo uzdignut na nivo vrlo dobrog, pa i odličnog crtača.
Čovjek čiji crtež, za razliku od životnog Ferrijevog, uopće nema dinamike. Likovi su mu drveni, proporcije pogrešne, a akcijske scene nelogične.
Istina, akteri su mu raznovrsni i lako prepoznatljivi, a crtež bogat i lijep na prvu.
Ukupno je solidan, ali daleko je to od odličnog!
Naslovnice su upečatljive (pogotovo prva) i vjerno prikazuju bitne elemente i scene iz priče.

(priča: 7,  scenarij: 5, crtež: 7, naslovnice: 9) - 66%

Extra 238, 239, 240 i 241

Sami početak za mene i pomalo neubičajan, pošto nemamo nekakvog konkretnog uvoda gdje je Čiko gladan ili sl., već odmah dolazimo s našim junacima na poprište zločine, koje je izvršila skupina indijanaca pod vodstvom "Rasječenog lica" (kako piše na početku priče), kasnije ga nazivaju "Isječeno lice" (kako nosi i naziv zadnje epizode), a u recenziji je "Posječeno lice". Najrađe bi uzeo neku zlatnu sredinu i nazvao ga "Spljošteni nos".

U početku dobijemo dojam da je Rasj..Isječeno lice tu samo kao razlog da na scenu stupi još najjači lik ove priče, a naravno radi se o Lordu Whyndamu koji se sa svojim kolegom u Londonu kladio u sve što ima da će uspjet za 100 dana preći cijeli SAD od istoka od zapada. Kako u okršaju sa Isječenim licem gube vodiča, Zagor nevoljko prihvaća tu ulogu i tu onda zapravo počinje ono pravo..

Ne moram ni spominjat da mi je ova priča pružila "flashbackove" Američke odiseje, a i fan sam ovakvih priča kad odlaze u nepoznato. Slično možda kao i kod našeg "Pilota" kad vodi nekog svog klijenta.

Priča mi se svidjela, Donatellija obožavam jer sam na većini njegovih Zagor epizoda odrastao, naslovnice za svaku pojedinu epizodu su isto pogođene. Nego zadnja naslovnica mi je nažalost stvorila taj "spoiler" kad sam vidio tko se na njoj nalazi, tako da je nestala nažalost misterija oko toga, tko stoji iza svega, tko je taj koji im je stvarao probleme prilikom putovanja.

Ja jesam više za extru i takve edicije gdje imamo sve naslovnice, ali mislim da bi mi bilo draže da sam ovu priču pročitao u nekakvoj Klasik verziji, gdje bi imao samo jednu glavnu naslovnicu na početku i ne bih si ništa zaspoilao. A i nekako mi prenategnuto bilo da je uspio samo nakon 2 dana pobjeći iz zatvora, a prije toga ubio vodiča koji je poznat na tim prostorima, a i ovi iz utvrde rekli da dugo traže Isječeno lice i očekuješ da će ga ozbiljnije čuvati.

Priča je inače super, preporuka svakako, ali eto, jedino mi žao možda zbog tih malih nedostataka. Scena lorda i indijanke Kee-noah je bila odlična kod one vode kad su bili sami.

(priča: 7, scenarij: 8, crtež: 10, naslovnice: 10) = 85%

-
-



Extra 241 i 242

Jako loša priča, jedva sam uspio ovo pročitat do kraja. Scenarij potpisuje Nicolai koji je za mene u ovom trenutku nepoznat i ovo mu je vjerojatno debi na Zagoru. Naivnosti koliko ti srce hoće i nepotrebnih dijaloga koji smaraju čovjeka. Jedino će se pamtit po pojavi Pupoljka i to je to. Sva sreća što je kratka priča jer ne znam koliko bi mi trebalo vremena da pročitam u slučaju da se oteglo još na 2 ili 3 epizode..

Nekako bi razumio da se ova priča našla na početku tamo kod totema i sličnih, ali nakon toliko sjajnih priča na Zagoru, ovo je kako naslov kaže - žig sramote za Zagora. Šteta što je Ferri potrošen na ovakvu priču.

(priča: 3, scenarij: 3, crtež: 10, naslovnice: 5) = 53%

Slobodna Dalmacija je iskoristila ovu naslovnicu za svoje potrebe extre 35:

Baš sam pisao na dr. forumu o tome, pomalo me iznenadila reakcija visokih ocjena na recenzijama ostalih. Ali eto, ajde da i ja nekad budem kontra

-
-



Extra 243 i 244

Ova priča je puno bolja od prethodne, u svakom pogledu. Lagani uvod na početku, Zagor dobiva poziv da postane jedan od četvorice čuvara grobnice Kiowa, a jedan od tih čuvara je i Winter Snake! Čovjek se vratio ovdje i odmah na startu sam se ugodno iznenadio. Na putu prema Kiowama, Zagor i Čiko svraćaju u jednu utvrdu, gdje je njihov kratki posjet savršeno se uklopio u ovu priču pošto se dalje upleću još neki likovi, a još jedno pojavljivanje nama poznatog lika sa samog početka serijala, Olaf Botegoskog, Zagorovog dvojnika!

Šokirao sam se na prijelazu 50./51. stranicu (extra 243) kad je "Zagor" počeo mlatit indijance i krasti zlato. Jedna od najboljih scena u priči je putovanje Zagora i Winter Snakea u onim podzemnim vodama kroz brdo, kad su riskirali ne znajući hoće li izvući živu glavu. Također i ona varka na kraju sa onim oficirom koji je sve zakuhao, kad nismo na trenutak znali da li je pravi Zagor ili Olaf u pitanju.

Priča ni na trenutak nije dosadna, čita se sa uzbuđenjem svaka stranica. Na kraju pročitanog, jedino dođe pomalo žao što nije duža priča. Zanimljivo da otkad su došli u selo Kiowa, Čika nismo dalje uopće vidjeli u priči.

(priča: 8, scenarij: 9, crtež: 10, naslovnice: 9) = 90%

Dodao bi još zanimljivost koju nije zgoreg ponovit, a radi se o tome što sam saznao na stripovi.com forumu (od Solara), da je prethodni broj extra 242 (talijanski orginal Tutto #235) bio zadnji broj od Tutto serije pošto je ta edicija u Italiji ugašena. Zato u sljedećem extra broju 243 imamo na unutarnjoj korici #287, pošto Ludens dalje prati Zenith ediciju, ali svoju extru ediciju i dalje radi kao da je Tutto išla dalje.


Unutarnja korica Zagor Extra 242: Žig sramote


Unutarnja korica Extra 243: Pećina s mumijama

Extra 245 i 246

Solidna epizoda, po ničem posebna. Osim što će se pamtit po gas maskama i ludom znanstveniku Verybadu kojem je ovo treće pojavljivanje. Period kratkih epizoda, ali zabavnih i opuštajućih.

(priča: 6, scenarij: 6, crtež: 10, naslovnice: 8) = 74%

ZG SR 600: Dan invazije (ZG LU 281)

Scenarij: Jacopo Rauch
Crtež: Gallieno Ferri
Naslovnica: Gallieno Ferri

Prije čitanja bio sam jako skeptičan, ali mislim da je ovo Rauch solidno odradio. Zadaća mu nije bila laka. Jubilarac i još povratak Akkronijana. Baš me zanimalo kako sve to misli staviti na 94 stranice i na što će to izgledati! U svakom slučaju, uspio je, a zadaća nije nimalo laka. Istina, ponegdje podsjeća na Burattinija s pustim objašnjavanjem, ali ovdje to ne smeta. Čak je bilo potrebno, jer tako je izbjegao dosta scenarističkih nelogičnosti. Vidi se da ništa nije prepustio slučaju i da je priprema bila dobra.

Možemo mi spominjati razne naivnosti u scenariju, ali toga je bilo u prije čak i u većim količinama. To nas nije spriječilo da ocjenimo neku priču kao odličnu, pa to ni ovdje ne bi trebao biti razlog. Rauch je uzeo Nolittin predložak i na taj predložak napisao ovu priču. Po meni bez greške!

Početak je u Nolittinom stilu, a postepeno ubacuje razne elemente i situacije koje su obilježile serijal. Tako da se može slobodno reći da je ovim jubilarcem odao omaž kompletnom serijalu do tada, što je odlično. Od noviteta imamo neprobojnu kupolu, dronove i teleporter. Kupola je odlična i baš mi je dobar zaplet s misterioznim istraživanjem nevidljivog zida.

Jedino me muči Mnogooki! Taj vrač Mohawka se pojavljuje po potrebi. Naime, nije se pojavio u "Užasu sa šestog planeta", ni u "Demonu ludila", niti u "Hellingen je živ", pa čak ni u "Tonkinom prokletstvu". Umjesto njega imamo pokojnog šamana Makuatija i vrača Sharama. Pojavio se u Bosellijevom jubilarcu "Dugin most" i u specijalima "Crna duša" i "Princ vilenjaka". Kakva je priča iza njega i dali je to negdje u serijalu objašnjeno? Mislim, dali on uopće živi s Tonkinim Mohawcima ili samo ponekad dođe kao Zagor?

Ferri je daleko od svojih najboljih radova, ali još uvijek se na određenim vinjetama može vidjeti ta njegova čarolija. Kolor je popravio dojam, a meni je bolji i ovakav Ferri od većine ostalih crtača. Neke od njih ne želim niti spomeniti na istom mjestu s Ferrijom.

Naslovnica nije nešto, ali obećava nešto veliko, a to smo dobili čak i na ovako limitiranom broju stranica.

(priča: 9, scenarij: 9, crtež: 9, naslovnica: 6) - 87%

ZG SR 601/602/603/604/605: Hellingenovo nasljeđe (ZG LU 283/284/285/286/287, ZG VČ 133/134/135/136/136, ZG MX 24)

Broj stranica: 422

Scenarij: Moreno Burattini
Crtež: Gallieno Ferri, Giani Sedioli & Marco Verni
Naslovnice: Gallieno Ferri

Zanimljivosti:
- Ukupno sedma velika Hellingenova epizoda! Prvih šest su: Na tragu titana, Mržnja, Prijetnja iz zraka, Svemirska braća, Demon ludila i Hellingen je živ
- Češki pisac Karel Čapek je izmislio i uveo u uporabu riječ "robot" u djelu "Rossumovi univerzální roboti" iz 1920.

Komentar:
Nakon muke s prethodnom Bosellijevim Hellingenom, pravo me je bio strah ovog Burattinijevog, pa sam dugo, dugo odgađao čitanje. Na kraju i nije ispalo tako loše, ali razlika je i u tome što sam od Bosellija očekivao čudo, a ovdje sam se bojao katastrofe. Zbog prevelikih ili preniskih očekivanja kompletna percepcija priče se mijenja i skoro se nemoguće onda biti objektivan. Pravi primjer toga je i Bosellijeva Antarktika, koja je došla na loš glas zbog prevelikih očekivanja.

Druga razlika je što je Bosellijeva postavka priče megalomanska iz razloga da opravda nešto što nikada nije trebalo biti objavljeno. Burattinijeva priča je puno prizemnija i logičnija. Nakon nje nemam taj osjećaj da je suvišna. Upravo suprotno, uspio se odlično nadovezati na sva tri prethodna Hellingena, a da ne sruši kontinuitet i da otvori široko polje za slijedeće pojavljivanje. Za to mu idu sve pohvale. S toga je, ukupno gledajući, bolja od Bosellijeve katastrofe! Prva naslovnica je omaž Nathan Neveru, pa je s tim ublažio činjenicu da sam imao osjećaj da čitam dio Serrine sage s tehnodroidima, a ne Zagora.

Sviđa mi se povezivanje Zagorova i Martijeva serijala. To povezivanje se poglavito vrši preko baze "Drugdje", da bi ih se, opet preko te baze, povezalo i s Nathanom. Sigurno će većina reći da su to potpuno različite tematike i serijali, ali ja uživam u sva tri serijala i sve tri su mi odlična, pa mi je gušt kad ih se poveže u kontinuitet. Svakako se sve nelogičnosti lako objasne s paralelnim dimenzijama, kao i puno puta do sada.

Od likova me najviše iritirao onaj mali Indijanac, koji se pokazao hrabrijim od Tonke. Da, baš! Potpuno suvišan lik. Zagorovo ponašanje u stilu bijesnog gorile koji samo razbija stvari i ljude za koje misli da su mu prijetnja je također iritantno, kao i ekstremno-luđačko-rasistički Hellingenovi stavovi, djela i planovi. Na ostale likove nemam nekih zamjerki.
Ne smeta mi toliko Burattinijevo sjeckanje radnje i detaljno objašnjavanje svake sitnice.
Završetak je druga pjesma.
Iako široko otvara put nastavku mogao je to scenaristički puno bolje izvesti. Ovako je pomoć došla na potpuno nelogičan, pa i nemoguć način. Ne može se ničim objasniti razlog zašto bi taj netko pomogao Zagoru!

Crtež više nego solidan. Svaka čast legendi, ali prvih 150 Ferrijevih stranica su ipak lošije od ostatka epizode, odrađena od strane Sediolija na olovci i Vernija na tušu. Lijepo su se nadopunili. Od naslovnica najbolja mi je četvrta, a i treća je solidna. Ove ostale tri imaju odličnu ideju, ali ih je majstor Ferri zbrljao, a ni loš kolor nije pomogao.

(priča: 7, scenarij: 4, crtež: 9, naslovnice: 5) - 65%

ZG EX 296b/297/298a: Sveti brijeg (SR 289a/290/291a, VČ OP 2, ZS 994/995/996)

Broj stranica: 260

Scenarij: Ade Capone
Crtež: Gallieno Ferri
Naslovnice: Gallieno Ferri


Komentar:
Zaplet ove epizode mi je najmračniji i najtjeskobniji u cijelom serijalu. Po tome je nadmašio čak i Sclavijevog "Demona ludila". Capone je (za razliku od nekih kasnijih scenarista) odlučio poštovati sve Nolittine postavke serijala, koliko god one nemoguće bile (lijane npr.) i staviti naglasak na priču i poantu.

Unatoč infantilnom početku s Chicovim hvatanjem vepra golim rukama, Capone nam odmah daje do znanja da će se nešto mračno dogoditi i da ovo nije neka obična epizoda. Nema dugog opuštajućeg zapleta, već scenarist netipično brzo prelazi na stvar.

Ono što razlikuje ovu priču od ostalih je što nam Capone u satniku Flintu servira servira svojevrsni alter-ego Zagora koji je ostao na mračnoj strani bijesa i osvete. To nam jasno daje do znanja kroz cijelu priču. Nije slučajno što se Zagoru "On" prikazuje u obliku oca, koji je kao zapovjednik bio odgovaran za masakr indijanskog plemena i time pokrenuo nemilosrdni krug zločina koji je kulminirao Zagorovom osvetom i ponovnim masakrom tog istog plemena. Samo što tada Zagor saznaje strašnu istinu koja je potakla to pakleno kolo osvete, a čiji je krivac upravo njegov otac. Za razliku od Anakina u Star Warsu, Zagor prelazi na stranu dobra i odlučuje život posvetiti borbi protiv nepravde, zla i ugnjetavanja slabijih od strane moćnijih i jačih.

Satnik Flint, s druge strane, ne prolazi tu katarzu, već nosi u sebi bijes koji ga izjeda. Ta strašna želja za osvetom ga vodi tome da živi za istrebljenje cijelog jednog naroda. Osvete za ubojstvo njegovih najmilijih. Možda je imao nesreću u tragediji što ga je zadesila, što za razliku od Zagora, nije pronašao razlog za tako stravičan zločin, pa cijeli jedan narod vidi po predlošku njegovih najgorih pojedinaca. Iz tog razloga on je slijep i ne poštuje njihova upozorenja i vjerovanja. Smatra to praznovjerjem divljaka, a ne shvaća da su to ljudi koji žive po zakonima prirode i sigurno da imaju valjan razlog da ne diraju u nešto što stoljećima održavaju nepromijenjenim i za koje sigurno postoji valjan razlog. Tajanstveno brdo, čiju tajnu im je u zalog ostavio narod koji je tu živio ranije, a Gavrani su bespogovorno nastavili poštovati ta vjerovanja i upozorenja njihovih prethodnika. Nisu bili nevjerni Toma kao svi obijesni bijelci čiji idol je moć i bogatstvo, a koji misle da sve mogu objasniti znanošću.

Satnik Flint:


Tajanstvena prijetnja koja se nadvila nad cijeli kraj je još jedno biće opsjednuto željom za osvetom. Biće koje je potpuno zastranilo u svojoj boli i želji za osvetom prema svima na koje naiđe. Capone tu jasno pokazuje kuda vodi bijes i mržnja. Tom biću je strah i bijes drugih postala hrana, pa ima moć čitanja namračnijih strahova pojedinaca koji imaju nesreću da nalete na njega. Manifestiranjem sebe u vidu tih najvećih strahova nesretnicima na koje naleti, "On" izaziva taj strah i bijes kojim se hrani. Nema što, iskonsko zlo bez traga dobrote!

S druge pak strane, satnik Flint prolazi iskupljenje shvaćanjem da je bio u krivu i žrtvovanjem sebe za dobrobit nekoga tko mu je prije tog čina bio neprijatelj. Istina, prekasno, ali dobio je svoj mir.

Ova priča je nastavak Zagorove borbe sa samim sobom i sa svojom prošlošću. Svakom novom dobivenom bitkom sa svojim unutarnjim neprijateljem je sve jači, ali to je i najteža od svih bitki. Indijanski obred je vrhunac priče koji ju izdiže na još jedan nivo više. Capone nam, u Zagorovoj borbi s svojim nemanima, pokazuje neke od teških situacija koje je naš junak proživio, a vrhunac je ponovni prikaz tragedije u kojem je kao dijete izgubio roditelje. Uspješnim prolaskom tog obreda on Gavranima dokazuje da je dostojan saznanja tajni vezanih za tajanstveno brdo.

Capone nam pokazuje da je Zagorova vjera jača i od indijanske. Vrač smatra da to nije njegova bitka i pušta Zagora samog u unaprijed izgubljenu bitku, ali ni to nije pokolebalo našeg junaka.

Ferri je idealno prikazao sve Caponeove zamisli. Možemo mi govoriti o neproporcionalnom crtežu, nekonzistentnom izgledu likova, onome nesretniku Pepeu čije brljotine, odnosno pomaganje Ferriju se mogu tu i tamo primijetiti, ali teško da bi netko drugi mogao ovako dočarati ovu priču.

U svakom slučaju, s nostalgijom ili bez nje, ova epizoda je jedan od vrhunaca ovog dugovječnog serijala kojem se još ne nazire kraj.



(priča: 10, scenarij: 10, crtež: 10, naslovnice: 10) - 100%

Ovde dotičan član Spock (nadam se da je to po kultnom vulkancu iz Trek Stara, jer u protivnome, kod mene u selu je bio jedan Steva, koji je kako su seljani govorili, pio ko smuk, pa ga bili prozvali Steva Smuk, al kako se stalno spoticao i padao od pijanstva -u bare, balege, blato, nazvali ga na kraju Steva Spok (zbog tog Spoticanja.)), pomenuo mi je Sclavijevu epizodu Zagora, koja se zove ''Demon Ludila''... pa kako je duuuuuuuuuugooooo nisam čitao, rešim da je opletem opet, al ovog puta u izdanju Veselog četrtka.

Prvo: Korica-dobra, al ono ''oda-brane priče'', brateeee...
Drugo: listovi, štampa - kriminalitet, ja bih češče proveravo toner da sam na njihvom mestu. čime su ga punili? špricevima na alan ford način? što ekonomičnije to bolje, skupa tinta?

Crtež: ferinjoooo, eeee, kad se setim, ko malecak, on meni bio jako zajeban, uuuuu! kad vidiš one njegove korice, jabački do maksimuma, i znaš da unutra zagora čeka belaj, i da će zlice i pice najebati na kraju.
Kad se setim samo one korice za strip sa onim nekim indijanskim poglavicom, što stoji kraj mrtvog konja spreman za tabanje-a kao okolo sneg, zagor, spreman za napad to meni bila najbolja korica ikad. ne sećam se imena.


A priča, pa brate Sclavi... ja sam te razumeo.
Bio je to težak period života za tebe, kada je Maraffa proteran sa Mister Noa, a ti 1983 napustio Zagora, a nešto posle i Pilota... Vidim mnogi kao kažu ovo ultimat zagor, nešto kao što je ''Prohujalo s Vihorom'' za film, munje, Helingen, Zdravko Čolić... I krenem ti ja da čitam. I kako sam ja sve shvatio...

Prvo otkrijem da je Veseli četrtak ovo objavio u celosti, znači starom Zagoru fali skoro sto strana,šta? E sad, na kraju stripa vidim i neki Tadija piso kao nešto ekscentrični krugovi, Zagor u ludilo, Betmen... što s tiče Betmena, sećam se, kad smo u mojoj osnovnoj školi imali neku roštiljdžinicu kraj škole, nešto kao ''Na ćumur Kod Rajke'', koja se proširila i na birtiju veličine buržujskog wecea, i mi kao, a šta deca, kao skupimo se i kao da napravimo sprdnju. Uđe prvi, i pita - 'dobar dan, je l' dolazio betmen?' - Rajka se zbuni jadna, kaže 'm? ne?' - pa prodje tako dva školska časa, upadne drugi drugar, isto pita, Rajka, i dalje ne zna šta se dogaža i na kraju upada treći kaže, ' ja sam betmen, jel me ko tražio?' - a tek onda Rajka u haosu u glavi. A šta sam hteo reći je da ovaj Tadija, priča badava, kakav betmen kakvi krugovi. Ovaj strip je terapija bio, nema to veze sad tu neki betmeni o ostalo,već isključivo Sclavi.

Čovek je prošao kroz psihički tortur, ko zna šta ga sve morilo, poroci, krize, insomnija, ima tu svašta, i to se vidi kad čitaš.

A da ne komentarišem sve, ja bih ko Tadija da otrpilike izvučem sve ono što je po meni ključno kako priča funkcionira.


Lov - Ja sam shvatio da je prva faza stripa, kad Zagor lovi jelena, pa onda kad od umora capne u glavu, tipičan je primer iscprljenosti - čitaj Sklavijeve, koji je morao nakon onih sprdnji koje je pisao u Zagoru da se presabere, jer onoliko količinu zafrkancije, nije lako pisati konstantno , a da ti psiha ne sagori. I to padanje u ludilo je bilo očita signalizacija Seržu - ''Brate, pusti me sa Zagora, prs'o sam, ne mogu više, ovako kako Zagor izgleda,izgledam ja, a ako ja tako izgledam, izgledaće i svaki dalji Zagor,a to je kompletno ludilo, propast.

Pauk- da bi još više naznačio svoj negodovanje rada na Zagoru je momenat kad Čiko sanja da se upleo u paučinu, a sanjati paučinu predstavlja laži, što je očit dokaz da Sclavi više nije mogao da se krije iza toga da mu pisanje priča o Zagoru godi. Čak i ono suicidno bacakanje Zagora u vatru, kad tripuje, je još jedan primer da je Sclaviju preko glave bilo Zagora, i da bi ga i sam najradije... SPALIO!

Rekao je ''Tiho zbogom''... jeste, 1983.godine, Sclavi je rekao to ''Tiho Zbogom'' Zagoru, želeći da se kompletno posveti Traperu i razradi Dilana, ali ga očigledno ovi iz Bonelija nisu slušali i evo šta se dogodilo: Kroz epizodu, Sclavi naglašava to ''rekao je ''Tiho zbogom'' '', ali vi to ljudi niste prepoznali, niti ste hteli čuti, i sada ćete videti kako ću vam izubijati Zagora, jer niste skontali da mi se popeo na perčin, i sad ćete dobiti ''demona ludila'', a taj demon sam ''Ja'' - to jest Tiziano Sclavi. Ne Helingen, ne Čiko, nit Pery, već sam Sclavi, a ludilo je Zagor, ludilo su depre i krize u koje je zapadao van stripa, i to je sve nabacano i rasuto u ovome stripu.

Čiko pije bezin - postoje ljudi koji alkohol menjaju za benzin i to je jedna od bolesti zavisnosti, u kojoj vidimo Čikov bezinski ples, što jeste efekat pijenja bezina, kad udari u glavu, jer tad čovek počne sumanuto ''igrati'', a to Čiko i radi, a Sclavi to koristi da nam prikaže i da je on ogrezao u poroke, i da kako Čiko izgleda, tako i Sclavi izgleda dok piše tu priču o ''demoniju ludila''.

Zagorova borba u pećini sa demonskim Akotom je Sclavijevo hrvanje sa ličnom deprom, i suočavanjem sa činjenicom da iz toga mora da nađe izlaz (a to je Dylan Dog- u to vreme, kad je ovo pisao, Dylan je verovatno još bio u povoju, čemu je težio da ga što pre realizuje, inače će pisanjem nečega što baš i ne voli-poludeti). A ne, stvarno se vidi da Sclavi nešto ne voli Zagora, jer ja sam to što je on napiso-i vuka samotnjaka i demonsku masku, hakarama... baš doživljavao, da je Sclavi Zagora i sam baš doživljavao kao budalu, il mu je prosto rekavši, koristio da se prazni sa pričama koje nigde drugde ne bi mogao da uvali, i čisto zarađuje scenarističku platu da bi obezbedio sebi socijalno, penziono i staž-pošto to u Boneliju ne daju.

Smrt Akota - očigledno uperivanje prsta u Boneli board, ''evo šta ste uradili sa mojim stripom ''Traper Kerry'', mogao je da bude vrh, al vi ste to sasekli (ubistvo Akota) jer vam se nije svideo ''moderniji Zagor u ruhu trapera - i sa bolja dva sidekicka, i lepuškastom pičokom'', nastavlja dalje - ''ali ne brinite gospodo, duh Trapera Kerija će živeti kroz mog novog junaka ''Dilana Doga'', i zato kroz Akota, Sclavi govori, da prevedem - ''iako ga je Zagor (kreativno) ubio, Sclavi će i dalje biti u Boneliju (dobra je para), radeći na Dyalnu Dogu.'' To što govori Zagoru da se ''vratio iz sveta mašte'', znači da ga Sclavi pušta, da nije mogao da se izbori sa Zagorom, i da će Akoto (u ovom slučaju subliminalni Sclavi), ostati uvek tu (čitaj u smislu - ''ostajem uvek tu, zbog onoga što sam napisao pa kakvo god to bilo, a ti Zagore, putuj igumane, vrati se u svoj realni darkvud, ja te puštam, i mani me se više, id' u čkumatrinu!'')

Smrt Zagora - dekonstrukcija Sclavijevog ludila (Zagora) na više nivoa, ali očigledno bezuspešno, jer ipak ... Zagor je 20 godina jači od prisustva i uloge samog Sclavija na pisanju Zagora. Pobeda je nemoguća.

Uloga Hellingena - Helingen se raspada, sastavlja, propada, vraća iz mrtvih... laik bi se priupitao, šta je tu po sredi, a nije veseli četvrtak, kapirate? Sad ću vam reći:

*Helingenovo raspadanje u svemiru je - emotivno i duhovno stanje Tiziana Sclavija nakon završetka rada na Zagoru 1980-1983

* Helingenov preporod u svemiru - Tiziano sebi daje novu šansu, ''mogu ja to'' to jest, imam snage, smisliću novog junaka, - Traper Kerija!

*Helingenova smrt - Sclavi NE VOLI Zagora, i samim tim to ga ubija u svakom smislu, kako živtnom, tako i kreativnom.

*Helingenov povratak iz mrtvih - kao pravi demon-Sclavi, rešio je se da se vrati na priču o Zagoru ('demon ludila') i jednom za svagada, raskrsti sa njim!

* Borba divova - Hellingen vs Zagor - suočavanje Sclavija sa svojim ludilom tj. Zagorom. Sclavi gubi, ludilo pobeđuje. Jednom rečju, Sclavi je nemoćan... ne može protiv ludila, i tu i sam Serž shvata, da je najbolje da sa ovom pričim Sclavi zaista digne ruke od Zagora.

Zagorova beseda Helingenu - Kako Sclavi doživljava Boneli board, koji mu uvijeno u obladnu govori, ''dečko smiri konje, ako oćeš i dalje da radiš za nas. bio si urednik al da je se malo smiri,''. - ukratko.

Kiki - ovde je Kiki personifikacija Manitua, ali u domenu psihologije, Kiki označava opuštanje živaca, smirenost, oslobađanje od straha...
I tu imamo scenu da je Helingen (sam Sclavi) video kikija tri puta, i da faktički to predstavlja da onaj ko Kikija vidi tri puta - umire.
Zagor (Sclavijevo ludilo) video je Kikija dva puta... i ostaje da živi... što će reći, Sclavi je umro (kreativno u domenu Zagora) ali se isto tako i oslobodio od tog tereta koji mu natura Zagor, zbegnuvši na Dylana doga , dok Zagor (samo ludilo) nastavlja da živi.

Ipak, Kiki u lbgt krugovima znači i okupljanje toplih ''prijatelja'' .



-Poslednnja slika u stripu- ''Šala'' - Sclavijeva poruka fanovima, ne kraj Zagora. Odnosno, Sclavi kroz Kikija poručuje fanovima Zagora, da je sve to bila šala, a ono iščezavanje Kikija i ekipe nam govori, da nikada više nećemo videti Sclavija na Zagoru, i da je to zaista kraj - Sclavijev kraj na Zagoru, a ne kraj samog Zagora.


Na kraju, pesma ''Hells Bells'' od Ac/Dc je klasik hit, al kad bi ste se malo udubili u tekst, videli bi da čovek u većem delu stihova čita vremensku prognozu. - drugim rečima ništa specijalno, lirička prevara-može se reći.
Slična stvar je i sa ovim stripom. Čovek bacio na astal svoje emotivno i psihičko stanje, obukao ga u zagorov svet, podelio uloge i eto ga... za mnoge najbolje il najgore izdanje zagora.

Meni lično, više paše Dostojevski.

Ocena/utisak: *****/10

Zagor (avet sa sekirom)
Epizoda: Okrutni Havak/Do poslednjeg daha
Napisao: Bure boj
Nacrtali: Ramiz i Boro Esposito
Korice: Ferinjo
Izdavač: Veseli Četvrtak 2011




Prvo što mi je upalo u čitanje u sebi je ime jednog od indijanaca u stripu... Lik se zove - ''Jebah''... brate! Verujem da bi u ''Dnevniku'' bio Jubah ili Jubak, ali ''Jebah''... brate! Sreća da se to ''Jebah'' u ovom dvodelnom epskom delu šnjor Burea, pominje samo jednom il' dvaput, i da taj indijanac i nije toliko upečatljiv, iako je dosta toga poentiralo u tom pravcu kad se on pojavio, ali dobro je, neka je tako... inače, znajući koliko Bure voli da pominje likove poimenice, verovatno bi na svakoj drugoj strani bilo ''jebah! hiljadu mi skalpova!'' ''Zoe, pazi, jebah iza tebe!'' itd. itd.

Elem, šta imamo ovde, pa imamo propali primer nekog man/woman huntdown-a, koji je prošaran krajnje plitkim dijalozima, i pitam se... da li je Bure ikad imao iskustva sa ženama, ili još uvek pevuši onu Rambovu: ''Godine ku.cu prolaze, a ja još nikad nisam... samo... godina! - ma... Boselli me...'', jer žene u njegovim stripovima su krajnje otužni primeri nekih miskeva splavaruša/ cajki i brdskih vučica sa vokabularom na nivou heroina latino sapunica. Zagor je naravno, kao i Tex, imun na ženske čari, i više je pomenuo koliko mu Čiko nedostaje, nego što se osokolio opaliti neku od tri trebe. Ah da... tri trebe!

Da.. priča počinje tako što dva trapera klošara, vode lika i tri žene, od kojih su dve mladje, a jedna kuguarka, i koje treba da stignu u neki grad, gde ovu kuguarku čeka muž... i ta kuguarka je toliko zanimljiv lik, da sam joj već zaboravio ime. Ove dve su Freni i Zoe, i Freni je sestra od tog lika koji je sa njima. Takože, Freni je po svoj prilici vremenski putnik, jer izgleda ko da je drop out iz hippie družine Scooby Doo-a... mislim, nosi zvonarice platforme ko da je bila grupi bičarka za bend Slade, a možda i Kiss.

S druge strane, Zoe je bordeluša, radodajka, piglanka, ali kao ona je tough girl, i nju je Zagor zgotivio, ali ni u jednom trenu je nije ni takao, a kamoli... pomazio po odredjenim oblinama i slično. Sad... šta se dogadja... ispostavi se tu u nekoj priči da se traperi bave trafikingom, te ubiju lika, pojave se indijanci, koji otmu ove žene, traperi uzmu genge, odu svojim putem, a lika ostave da mre u šumi, a daleko bilo da je još u tom periodu teranja lisica i medjeda, uh... bilo bi opako... Srećom po njega, naidje Zagor, uključi mu se šesto čulo, skonta stvar jer šta k..ac Šerlok Holms, Zagoreli zakon! On ostavi Čika da čuva momka, i Zagor zapiči za ženama. Ubrzo skonta gde su potpaljuje indijansko selo, napada ga Jebah, al Zagor ga smunta, spasi žene, te pobegnu u šumu i tu Havak, Sačem tih indijanaca, okupi nekoliko svojih najzajebanijih ratnika i tu kreće hunt na Zagora i žene. Zanimljivo je kako je Kugarka u ogromnoj suknjetini uspevala da se sa lakoćom kreće kroz šikaru, da se pentra po stenju, skače, a da joj se ni u jednom momentu suknja ne iscepa. Kvalitetna suknja, ili nepažnja scenariste da naglasi malo dramu? - ovo drugo ja bih rekao, jer... ja bi joj rebno bre suknjiče po sredini, da ispadne batak... pa šta, i treba, i da je Zagor zguzi u jednom momentu, pa šta! Čovek je... pa i da se pridruže indijanci, šta fali, malo predaha u jurnjavi.... ali neee... Buratini tu nešto mrsi, a cela stvar ne ide nigde... a onda kraj.... završnica... au! Bure...koji jeftini rasplet, koji je jeftini the end... koja beda... koja glupost...

Kad sam ovo pročitao, iskreno, shvatio sam da Španski kemp filmovi iz sredine šezdesetih imaju veću scenarističku težinu nego ovo, a da ne pominjem kad na sredini filma svi počnu da be-bop-uju... koreografija - neponovljivo! chupa me!

Buratiniju nakon ove epizode, poručujem da ode u Ameriku, u neki od indijanskih rezervata čisto da vidi kakvo je raspoloženje u narodu, indijanskom, naravno, pa da vidim, hoće li još ovakvih epizoda pisati... hm... šta pričam, ovo je strip iz 2007-2008, znači ima 12-13 godina... a to tek znači da je napisao još tonu ovakvih manje više istih priča... blah...

Braća Ramiz i Boro... crta jedan, drugi gleda kako ovaj crta, pa kad ovog prvog zaboli ruka, drugi malo uskoči, al se brzo smori, pa nastavi prvi.
Sve u svemu, onako... ne dostaju mi u ovo današnje vreme, grafička rešenja na koricama Zagora, od studija Blažina.



Utisak/ocena: 6/10

ZG EX 303b/304: Banda Staklenog Oka (SR 296b/297, ZS 1018/1019)

Broj stranica: 168

Scenarij: Marcello Toninelli
Crtež: Michele Pepe
Naslovnice: Gallieno Ferri


Komentar:

Definitivno jedna od zabavnijih Toninellijevih priča koja je zanimljiva i po tome što je Chico odmah na početku izbačen iz igre (ranjen), pa se više i ne pojavljuje.

Glavni predložak priče je Toninellijev standard: trgovac alkoholom i indijanske bande, ali mora se priznati da su svi glavni likovi upečatljivi i uvjerljivi. Uvelike podižu kvalitetu ove priče iz uobičajne kolotečine scenarističkih gluposti i nelogičnosti. U biti, Zagor je praktički promatrač obračuna između bande Staklenog Oka, meleza Crvene Glave i starog poglavice Creeja Jake Ruke, a glavni uzročnik svih problema je trgovac - Norvežanin Mortensen s pomoćnikom Kinezom (koji je majstor neimenovane kineske borilačke vještine - normalno).

Skoro umirovljeni poglavica Creeja:

Glavni junak priče bi trebao biti stari poglavica Creeja i njegovo dokazivanje da je još uvijek sposoban obnašati tu časnu dužnost, ali najupečatljiviji je melez Crvena Glava. Trgovac Mortensen i Stakleno Oko su već tipični, malo modificirani negativci; jedan lukav i prepreden, a drugi s fizičkom manom koja doprinosi njegovoj zastrašujućoj pojavi.

Nije u pitanju klasično jednosmjerno razvijanje radnje već se pozicije okreću sa dosta nepredvidivih iznenađenja. Nema praznog hoda, već konstantna i tečna akcija koja ne dopušta čitatelju da razmišlja o moru sitnih nelogičnosti u priči. Osim izbjegavanja metaka i ranjavanja koje ima efekt dodatnog razdraživanja Zagora, imamo i činjenicu da stari poglavica Creeja ne pozna Zagora usred njegovog utopijskog kraljevstva. Istaknuo bih i situaciju kada Crvena Glava napravi lutku koja podsjeća na Zagora pomoću starih krpa. Odakle mu stare krpe usred divljine? ;-)

Pepe u prikazu konja koji može i poletjeti s dvojicom na leđima:


Pepe je najgori Bonelli crtač po pitanju dinamike. Tu se još moraju pridodati promašene perspektive i proporcije, ali crtež bogat detaljima u pozadini, prikaz krajolika i upečatljivih likova ga izvlače. Čak bih se usudio ustvrditi da mu je ovo možda i najbolje nacrtana epizoda. Za njega, koji je meni jedan od najgorih Zagorovih crtača, osmica je maksimum maksimuma.

Prva naslovnica upečatljiva i efektna, druga gay friendly. Obje prikazuju situacije iz stripa, s tim da je druga ogroman spoiler.

(priča: 7, scenarij: 7, crtež: 8, naslovnice: 7) - 73%