Ken Parker SR 20: Priča o oružju i prevarama (KP SA 7b, KP LIB 20, KP LMS 845)
Scenarij: Giancarlo Berardi
Crtež: Giorgio Trevisan
Naslovnica: Ivo Milazzo
Kratki sadržaj:Ken, sad već izviđač dodijeljen utvrdi Sill, dolazi u Fort Worth istražiti porijeklo „Springfield“ pušaka koje su krijumčari, u prošloj epizodi, prodali Kiowama i to baš u tijeku drske i naoko sulude krađe oružja pod vodstvom inteligentnog, uglađenog i otmjenog prevaranta Gordona.
Zanimljivosti: 
- Fort Worth je vojna utvrda osnovana 1849. godine, a dobila je ime po generalu Williamu H. Worthu, zapovjedniku američkih trupa u meksičko - američkom ratu.
- Radnja ove epizode se odvija još u teksaškim gradovima Jacksboro i Dallas.
- 11. str. - Spominje se bitka kod Washite, poznata i kao Washita masakr iz 27.11.1868., kada je zloglasna 7. konjička pukovnija, pod vodstvom njena osnivača, tada potpukovnika Georga Armstronga Custera napala Cheyennee u blizini današnjeg grada Cheyenne u Oklahomi.
- 30. str. - kriva izjava: „Ima li utvrda nizvodno?“. Trebalo bi biti uzvodno jer kasniji razvoj priče, a i zemljopisni položaj mjesta odvijanja radnje pokazuje da su prevaranti morali otploviti uzvodno.
- 58. str. - Jedediah Baker - ime na lažnoj potjernici koju Ken koristi za zavaravanje mutnih tipova bilo je ime koje su Berardi i Milazzo izvorno željeli dati svom liku.
- Rimski car Vespazijan je 74. godine prvi uveo prve zabilježene javne WC-e čije se korištenje naplaćivalo. Iako su javni WC-i te vrste danas rijetkost u Italiji, za njih se još uvijek koristi kolokvijalni naziv „vespasiani“.
- Simpatični varalica Gordon vratit će se u SR 56: Priča o nakitu i prevarama.
- Bret Harte bio je američki književnik čije su pjesme i pripovijetke objavljivane u mnogobrojnim novinama i časopisima. Dojmljivim je pripovjetkama, većinom vestern tematike stekao isprva veliku popularnost, ali kasnije je pao u zabrav. Milazzo nas je ovdje podsjetio na njega dajući imena Bret i Harte dvojici plaćenika u priči. (hvala Stinky)
- Lik zločestog plavog razbojnika Breta dobio je izgled po
Klausu Kinskom - njemačkom glumcu poljskog podrijetla koji je glumio u velikom broju špageti vesterna. (još jednom hvala Stinky)
- Ova epizoda je originalno izdana u travnju 1979. godine, a Libellus je objavljuje u svibnju 2006. i konačno Strip-Agent u svibnju 2019.
- Dnevnik je ovu epizodu preskočio, pa je objavljena naknadno 1989. godine i to kao zadnja epizoda Kena Parkera u Lunovom Magnus Stripu. Čudni su putevi Dnevnikovi!
Recenzija:Berardi stalnim promjenama žanra i mjesta radnje lukavo zadržava interes čitatelja, a pogotovo izbjegava učestala ponavljanja sličnih tema. Teško da se za neku Kenovu epizodu može reći da je već viđena ili dosadna. Njegove priče začinjava mnogo sitnih podradnji, zanimljivih likova i netipičnih scena za ovakvu vrstu stripa. Ne preza od brutalnih scena, a veliku većinu epizoda obilježava tragedija.
U ovoj laganoj i vrckavoj priči nema brutalnih scena, ni tragedija, a posebno nema ni promašenog, pesimističkog filozofiranja o životnim pitanjima. Berardi ovdje uopće ni ne pokušava ići u dubinu ili na osjećaje, što daje dodatnu notu lepršavosti. Nakon početnih šesnaest epizoda mislio sam da za Berardija nema nade, pa sam čak Kena uspoređivao s robotom, ali od sedamnaeste epizode konačno počinje ljudski razvoj lika.
To su mali, ali bitni detalji u svakoj od prethodne tri priče, a i ovdje ima jedan takav detalj kojim Ken konačno pokazuje svoj (pravilan) stav prema nečemu. To vidimo u sceni gdje Ken očitava lekciju kaplaru o nemoralu i klađenju.
Očito ga je poprilično uzdrmalo pitanje Meksikanca Emiliana vjeruje li u Boga iz SR 18:
Santa Fe Express. Sigurno je i Berardi iskazivao svoje emocije, razmišljanja i kolebanja preko svojeg lika, pa tako vidimo taj pomak prema pravim vrijednostima i prihvaćanju odgovornosti za naoko male, ali krucijalne stvari. Nisu bitne megalomanske osvetničke potjere ili mlaćenja prazne slame globalnim parolama, kada sam pokazuješ nebrigu za ljude oko sebe sebičnim postupcima kao npr. Ken u efektnoj epizodi promašene pouke i poante:
Chemako.
Tamo Ken ostavlja malog Thebu na milost i nemilost i u stilu superjunaka ide pretražiti Ameriku da pronađe glavnog zlikovca, a sve ostalo je nebitno! To nije realnost ni ogledni primjer kojeg bi Berardi preko Kena ispraznim frazama htio prikazati, već tipično: „govori jedno, radi drugo!“.
Taj indiferentni Kenov stav sprječava čitatelja da se poistovjeti s njim. To dovodi do situacije da sam u ovoj epizodi navijao za negativca koji je u svakom pogledu simpatičniji od nedefiniranog glavnog junaka. Ma znam da je to i bio Berardijev cilj, ali to nikako nije dobar pokazatelj.
Gordon:
Ova epizoda se sastoji od dvije cjeline povezane glavnim „junakom“ ove epizode - simpatičnim prevarantom Gordonom. Dok prvi dio obilježava efektna krađa oružja iz utvrde, uzbudljiva potjera i zanimljiva potraga za tim oružjem s finalom u gradu Jacksborou, drugi dio u Dallasu je prava farsa. Taj završni dio ostavlja dojam nedorečenosti, pa sam prvi put u serijalu dobio dojam da je Berardiju ponestalo stranica.
Ono što u mojim očima daje najvišu vrijednost ovom serijalu je Berardijeva težnja prema povijesnoj, kulturnoj i geografskoj vjerodostojnosti u svim detaljima. Normalno, nekad se zbog potreba priče ili nedovoljnog poznavanja teme, kraja ili vremenskog razdoblja dogode manje nedosljednosti, ali očita je maksimalna scenaristička usredotočenost u tim elementima.
Kroz serijal Berardi nam servira ogroman broj velikih i malih zanimljivosti, u rasponu od jedva primjetnih do šokantnih detalja.
Vespazijanac - glavna „zvijezda“ ove priče:
Uz uvjerljivi prikaz „najljepše trke mazgi u cijelom Teksasu“, u ovoj epizodi još bih izdvojio prikaz WC-a u vojarni na Divljem zapadu, gdje Gordon na početku epizode, krivotvori pukovnikov potpis. U drugom dijelu ove priče nastavlja u tom stilu s javnim pisoarom.
Upravo to izlaženje iz uvriježenih vestern okvira je najveća vrijednost Berardijeva pripovijedanja i ovog serijala.
Uz to, jako pazi na sitne detalje, tako da niti jedna vinjeta nije suvišna. Npr. kada Ken izjavi da prije pregleda hangara moraju obaviti jedan drugi posjet (šerifu normalno) ili kada Bret & Harte prate Gordona, a Harte kaže da je pokraj starca u polucilindru (koji se kasnije predstavlja i kao geometar Warren), pa kada vidimo Gordonovu djevojku da mu kopa po papirima...
Nepažljivom i brzopletom čitatelju takve sitnice promaknu pa mu onda neke situacije budu nelogične. Prava je istina da (izuzev zbog potreba priče vrlo vjerojatnih geografskih nepodudarnosti grada Jacksboroa) u ovoj epizodi nema niti jedna možebitna nelogičnost i da je Berardi sve filigranski precizno izrežirao.
Tu bih ubrojao i scenu na kraju s pločicom na vratima famoznog ureda 6b u zgradi općine. Gordon preokreće pločicu nakon još jedne uspješne prijevare, a mi ne znamo što piše na drugoj strani. Vjerojatno toilet! To bi bilo treći put u ovoj priči da se Berardi služi jednim od temeljnih potreba civiliziranog društva, a koja se skoro nikad ne spominje u vesternima (baš kao ni u Zvjezdanim Stazama ;-)). Tom završnom dijelu se može prigovoriti nategnutost, ali to proizlazi iz činjenice da Berardi tu nije sve elemente precizno pojasnio, da ne kažem nacrtao. Na to sam se već osvrnuo kada sam spomenuo da prvi put imam osjećaj da mu je ponestalo stranica. Ipak, daleko od toga da je to nelogičnost, već je ostavljeno čitateljevoj mašti da dopuni fragmente. Ukratko, nesumnjivo je da su se profesionalni prevaranti dobro pripremili i ispitali temeljito situaciju prije te komične prijevare. Tako da mogući prigovori na nelogičnosti kod te završne prijevare također ne stoje.
Ponosni maítre „Dallas Grand hotela“ kreće u krucijalnu misiju:
Po pitanju komičnih elemenata i dosjetki, Berardi je možda i pretjerao s tim u završnom dijelu. Karikaturiranje likova i igra s njihovim skrivenim osobinama, lažima i pretvaranjima, a posebno s homoseksualnošću nije mi istjerala smiješak na usta. Upravo suprotno! Ipak dvije scene jesu, a to su: ponosni maítre Ferguson koji na leđima ima ključan zadatak po opstanak hotela (slika iznad) i izjava kočijaša: "Godinama čekam ovaj trenutak!", nakon što mu je Ken rekao da je gradonačelnikova glava na kocki i da se radi o životu i smrti. Riječ je o svojevrsnoj parodiji na poznatu frazu iz filmova koju je u skoro istom obliku Berardi vjerojatno preuzeo iz filma
Arabesque (1966.) s Gregory Peckom i Sophiom Loren.
Problem te završnice je u tome što je Berardi utopio priču u nebitnom, odnosno cinizmu i sarkazmu koji bi trebali biti duhoviti, a ispali su usiljeni i suvišni. Autor je htio ispasti duhovit, a samo je pokazao sebe kao čovjeka opterećenog papagajskim prokazivanjem mana pojedinaca i sistema modernog društva. Znači, sebe smatra boljim, uzvišenijim, koji je iznad tih ljudskih mana - pravi primjer aktivista, a sačuvaj me Bože takvih.
Slijedom toga, unatoč vedrom tonu cijele priče, najviše ostaje dojam neukusa na kraju, ali zbog uzbudljivosti i odličnog, simpatičnog negativca (kojega bih nazvao čak i antijunakom) dajem vrlo dobru osmicu za priču i scenarij.
Zna i Ken varati!:
Trevisanov atmosferičan crtež stilom izvrsno odgovara ovom serijalu. Odlično dočarava emocije likova i vjerno prenosi atmosferu scene koju prikazuje. Ipak, ima taj zastarjeli štih kao Gianluigi Coppola kojeg nisam ljubitelj i jednostavno me ne može unijeti u priču kao što mogu Milazzo ili Marraffa. Ovo mu je treći rad na serijalu i baš kao u njegovoj premijeri (SR 13:
Uzavreli grad), imamo priču o lukavim, prepredenim kradljivcima, koji zahvaljujući genijalnosti glavnog organizatora idu u naizgled nemoguće pothvate. Druga epizoda na kojoj je radio je SR 17:
Duga, krvava staza, gdje je nenadano uletio kao zamjena za Renza Calegarija, crtača koji je Trevisana preporučio tvorcima ovog serijala: Berardiju i Milazzu.
Stoga, smatram da Trevisanu odgovara ovakva vrsta priče pa su možda i njegovi prsti u scenariju.
Što napisati za kraj, a da već nisam spomenuo? Možda naglasiti da inače obožavam ovakav neobavezan tip priča s mnogo humora. Samo što Berardi pada baš na tom usiljenom humoru kojeg konstantno reciklira kroz serijal u istom obliku. Znači, radi upravo ono što vješto i lukavo uspijeva izbjeći stalnom promjenom mjesta radnje, teme i žanra kroz priče ovog serijala. Ma ne bi mi smetalo to stalno ponavljanje humorističkih scena slične tematike (većinom to daje još veću dozu humora), da nije njegove aktivističke težnje otvaranja očiju svijetu na sve mane ovog društva izrugivajući se njima. Jedan tako prosvijećen aktivist bi trebao prihvatiti neke od tih mana, a ne se sprdati njima.
(priča: 8, scenarij: 8, crtež: 7, naslovnica: 7) - 76%Život je toliko zamršen da iz njega nitko ne izlazi živ!
