Rank: Libellus Joined: 10.7.2011.(UTC)
Posts: 4,810
Location: Makarska
|
Često se po društvenim mrežama znaju provući nekakva pitanja o reprintima, a sve se prilično intenziviralo s pojavom Dylanove i Martinove Kolorne edicije, pa evo odgovora jednome korisniku, čisto da se nađe i ovdje... “Gle, koliko god se mi trudili i što god učinili, uvijek ćemo biti krivi za nešto... I to je jedina konstanta zadnjih 15-20 godina. A kako smo o ovim stvarima – što na forumu što ovdje – pisali već tko zna koliko puta, stalno mislimo da nema više ni smisla ni potrebe ljude zamarati istim stvarima, ali izgleda da je ipak neophodno ponoviti gradivo s vremena na vrijeme.
Krenut ću od MM-a, kad smo već na njegovoj objavi. Naime, ljudi često zaboravljaju (u redu, neki možda i ne znaju), da smo mi još 2009., dakle prije više od 17 godina, iz najbolje namjere objavili druga izdanja knjiga 1 i 2 redovne serije te MM giganata, u astronomskoj nakladi od 250 primjeraka i trebalo nam je tek bijednih petnaestak godina da ih rasprodamo (ista stvar je bila i s reprintom MNo-a 1 & 2 koji su objavljeni u isto vrijeme, 2009. godine). Da, točno je, još prije godinu-dvije uredno su se svi ti reprinti mogli kupiti u našemu webshopu.
Ukratko, to znači da objave na forumima i društvenim mrežama kako bi netko nešto kupio vrlo često baš i ne znači to, nego ljudi naprosto to pišu iz nekoga samo njima znanog razloga (čisto da ne bude nedoumica, ovdje ne mislim na vas, Davore, već pišem generalno kako stvari stoje).
Osim tih likova (koji vrlo često imaju po par profila pa onda to izgleda kao da ih je stotine), postoje i stvarni, pravi stripofili kojima zna nedostajati poneki broj koji su propustili iz nekoga razloga, i takvih nam je ljudi istinski žao, ali njih naprosto nema dovoljno da bi se opravdao reprint nekog izdanja. Premda mnogi znaju napisati “sigurno bi se još prodalo 200; 250; 300; XYZ izdanja), iskustvo nas je naučilo da u stvarnosti takvih ljudi ima 20-30, maksimalno 50, a to je premalo.
Da bismo pomogli pravim stripofilima i onima koji doista žele kupiti naša izdanja po najpovoljnijim cijenama, uveli smo 20% popusta tijekom prva dva mjeseca, a sve knjige najavljujemo cca. mjesec dana prije izlaska, tako da svatko, bez iznimke, ima dovoljno vremena poslati mail onome prodajnom mjestu koje mu najviše odgovara (nekoj striparnici, nama itd.) i rezervirati svako izdanje koje ga zanima i tako se osigurati da neće ostati bez njega.
Osim toga, mi smo konkretno, za sve one koji ne žele razmišljati kad što izlazi i sl., uveli i tzv. “stalne rezervacije” koje skidaju s vrata bilo kakvu brigu oko dostupnosti bilo čega, jer tada mi o tome razmišljamo.
Ipak, kao što i svi tu možemo vidjeti i pročitati, relativno često se zna dogoditi da nas netko prozove jer kao “ne želimo raditi reprinte”, premda je i laiku jasno da takvo prozivanje već samo po sebi nema nikakvog smisla. Da nama reprinti mogu donijeti plus, mi bismo ih i radili, jer iz toga plusa bismo onda financirali druga izdanja, ali nažalost, oni donose minus... A s obzirom na to da tvrdoglavo guramo određene serijale koji generiraju konstantni minus, još dodatnih projekata s minusom u bilanci doveo bi u pitanje opstanak firme, a to je ono što ne možemo sebi dopustiti.
Nama je jasno da određeni ljudi misle da će stalnim ponavljanjem istih zahtjeva uspjeti napraviti pritisak na nas i da ćemo mi na kraju popustiti, ali nećemo... Ne zato što ne bismo htjeli, nego zato što bismo doveli u pitanje svoj opstanak. Naravno, ako procijenimo da bi nekakav reprint mogao funkcionirati kao zasebno izdanje, mi ćemo ga i odraditi, ali za takvu odluku svi pokazatelji moraju nedvojbeno ukazivati da je to doista realno i moguće. Najbolji primjer za to je Alan Ford, ali to je iznimka koja potvrđuje pravilo (a i tu je pitanje do kojeg će se broja imati smisla raditi reprint).
Nadalje, nakon što smo apsolvirali činjenicu da smo još 2009. odradili 6 reprinta u 250 primjeraka i rasprodali ih munjevito (trebalo nam je, da opet spomenem, tek bijednih 15-ak godina za to), osvrnut ću se malo i na Zagora i njegov čuveni broj 23.
Naime, i kod Zagorove redovne serije ljudi često zaboravljaju da smo tu, “da ne ponestane”, krenuli s nakladom od 1200 primjeraka, a na MaFestu 2012. knjige 1-4 mogle su se kupiti za 400 kn (da, 100 kn po knjizi)... I što se dogodilo? Određenoj skupini ljudi, nažalost onoj najglasnijoj, to je bilo preskupo, jer “ne vrijedi to toliko”...
Naravno, da bi se shvatio kontekst, treba uzeti u obzir da su neke druge izdavačke kuće tada imale svoje HC projekte i onda je bilo u modi udariti po nama najrazličitijim mogućim komentarima poput “to je preskupo”; “tek su počeli, kad će to sve objaviti”; “izdavačke kuće XY će to brže”; “format ne valja”; “dizajn ne valja”; “boja ne valja, bolje je c/b”; “Libellus će propasti sigurno, samo što nije”, jer im je to rekao “frend rodice prvog rođaka sestre koja je dobra s nećakom drugog rođaka tetka cure koja je sjajna s bratom lika koji je dobar s Dadama” itd...
I što se dogodilo? Naravno, dio ljudi popušio je sve te priče, a rezultat svega bilo je to da je naklada prvo pala na 800, pa na 500, da bi od knjige 21 pa sve do dana današnjega ostala na 400 primjeraka.
A što se konkretno broja 23 tiče, on ima možda i najzanimljiviju priču... Naime, knjige 23 i 24 objavljene su za Interliber 2014., točno na naš 10. rođendan, i prodalo ih se ukupno 26 komada (?!) na štandu. Pamtim to kao da je bilo danas, da citiram Seju, da smo na kraju Interlibera spremali natrag u kutije po 24 neprodana primjerka brojeva 23 i 24 (donijeli smo ih bili po 50), a do zadnjeg trenutka moglo ih se kupiti na štandu... Ali kupcima tada nisu bili zanimljivi, jer im je u glavi bila ona kakofonija raznoraznih interesnih priča o tome kako ćemo propasti, kako Zagor ne valja, kako smo preskupi, kako nikad to nećemo izdati, kako Zagora ima u milijun primjeraka itd...
Dakle, i Zagor 23 se mogao dugo vremena vrlo jednostavno nabaviti po smiješnoj cijeni.
Nažalost, da se vratimo u sadašnjost, takve priče i dalje egzistiraju, pa se – kad smo najavili MM KE – moglo uredno pročitati da “nema smisla to kupovati jer je samo 50 brojeva”; “da je boja loša”, “da smo preskupi”; “da bi kupovali da je cijeli serijal, ali ovako neće” itd., a onda kad se pokaže da je tih 5-10 dušebrižnika (neki pojedinci su udarali po nama i s više profila) potpuno promašilo u svojoj procjeni i kad se knjige rasprodaju, onda smo krivi mi... Bah.
Mi ne pričamo puno, mi radimo, a tako ćemo i nastaviti. Ovaj odgovor sam napisao isključivo zato da malo utvrdimo gradivo, jer inače ispada kao da smo mi zaista za nešto krivi i odgovorni, a istina je dijametralno suprotna.
I naravno, nemojte misliti da mi tu sada smatramo kako će se sada stvari promijeniti... Naravno da neće, sve će i dalje biti isto.
I dalje će postojati stripofili koji cijene naš rad, trud, muku, borbu, te koji iz mjeseca u mjesec kupuju naša izdanja izdvajajući za to svoj teško stečeni novac... I takvim ljudima smo BEZGRANIČNO, NEIZRECIVO ZAHVALNI!
S druge strane, i dalje će postojati stripofili kojima ćemo biti krivi za sve, što god da se dogodi. “Izgubio Juventus? Jebeni Libellus, sigurno oni imaju prste u tome...”
Ali okej, mi se time zaista već 15-ak godina ni najmanje ne zamaramo i svu svoju energiju usmjeravamo u postojeće (i nove) projekte, pokušavajući što manje vremena trošiti na priču, jer upravo je vrijeme ono čega imamo najmanje, a svaki napisani post ili komentar znači manje vremena za rad na novim izdanjima (a ljudi stalno pitaju kad će ovo, kad će ono)...
Naravno, možemo nastaviti o ovome svemu i na Interliberu, uz rakijicu, bit će mi zadovoljstvo... ”
|
